Suprotno od eksplozije po zakonima fizike biva implozija. To je ono uništavanje uvlačenjem sam u sebe. Ovako bi u najkraćem glasilo značenje pojma. Mogao sam priču početi i na sebi svojstven, jednostavniji, narodski način, no nisam. Nisam iz razloga što će već koliko sutra, neke od prozvanih persona ili koje dobiju išaret da se o njima govori, početi zadirati u moju načitanost. Samo tako umiju braniti svoje neznanje. Naime, ovih dana obilježava se Dan učitelja, svjetski.

Od kada je počela utrka oko komada vlasti, hijena, kako to u pjesmi reče Sejo Sexon, meni su uši pune optužbi, onih mahalskih ogovaranja. Kako koji dan odmiče, sve sam dalje od izbora a sve bliže konstataciji da što je veća ponuda, manji je izbor. Ovo u svijetu trgovine ne bi nikako smijelo biti, no u svijetu pohlepe kakva je na našoj političkoj izbornoj sceni, to je očito. Odlučih makar malo razbiti nedoumicu, te podijelih razmišljanja sa mojim dobrim drugom iz Visokog. Generacijskim paćenikom, sa kojim sam evo dvadesetak i kusur godina od iste bolesti pelcovan. Nepravda! Gledajući bore na njegovom licu, kao da sebe gledam u ogledalu, jer su urezane istim dlijetom, udarane onim istim čekićem briga. Nadao sam se, makar zeru svjetlosti.

Od fitneta do lijeka - Ono užareno julsko sunce,subotnjeg popodneva, naginjalo se zapadu, za pola sahata će ikindija namaz, i tjeralo me da u asfaltu i katranu ostavim stope trag. Dok sam se primicao turbetu, prije Drvene ćuprije, pogled mi sleti desno u harem i zaustavi se na nišanima, Muhameda Seida Serdarevića, bosanskog alima, prvog mualima na zeničkoj mektebi-ibtidadiji, mladog vjerskog učenjaka, koji napusti ovaj svijet u svojoj tridesetšestoj godini.Za kratka života spoznao je probleme onovremenog društva (alkohol, prostitucija, škrtost, pohlepa, pismenost, nauka i prosvjeta i dr.), pa je pisao lahkim i običnom svijetu razumljivim jezikom, jer je htio da se njegovim djelima koriste najširi muslimanski slojevi.

Naš saradnik Said Šteta obično nas obraduje neki literarnim uratkom ili sportskom informacijom, ali ovaj put nam šalje nam foto galeriju nastalu ove sedmice na Smetovima. 

Prenosimo njegovu najavu u cijelosti: 

Još jedno prvoproljetno jutro u nizu od makar dvadeset pet godina, gdje sam posmatrač nečeg što se zove tradicija. Nečeg što Zenicu učini prepoznatljivom širom Bosne i Hercegovine a dolaskom suvremenijih sredstava komunikacije i diljem svijeta. Nečeg o čemu sam pisao i vrlo kritički. Jesam!  Jer  su pojedini, donoseći svoje nakaradluke i poslijeratne novotarije, lakše kazano, primitivizam, željeli „uturiti" to svoje u  nešto što je ovaj grad krasi i čini prepoznatljivim.

Na mjestu stradanja za domovinu,  jedinu nam Bosnu  i Hercegovinu,  koje bi trebalo da simbolizira žrtvu,   za čiji se naziv poteglo u rodni grad, mojih korjena, Stolac, tačnije do  njegovog velikana, Maka Dizdara, održan je još jedan performans u nizu. Imam i pravo i odgovornost, da progovorim o ovom. 

Iza nas je ravno hefta kako u Zenici ali i drugim gradovima Bosne i Hercegovine, traju protesti građana. U nekima, kao što su Zavidovići na primjer, daleko od očiju medija, traju i jače i organiziranije nego li u gradovima, Zenici ili Sarajevu. Ono što posebice plijeni pažnju jeste, da se u tako malom gradu ljudi organiziraju isključivo na temelju građanskog nezadovoljstva, gurajući u prvi plan rafinirano posložene probleme građana putem kvalitetno izabranih predstavnika.

Užasnut slikama sa malih ekrana koje su izazivale nevjericu, ponajviše kada sam mog ratnog snimatelja i druga Jazida vidio povrijeđenog a to ga ne zadesi pod granatama i mecima devedeset druge kada smo zajedno jurišali. Uzeo sam abdest i izašao iz kuće. Odlučih, do akšama prošetati kroz čaršiju i svojim očima vidjeti taj vandalizam. U  Kočevi, niže Kamenitog mosta i tamo preko na i oko  zgrade Vlade ZDK, užas.

Poštovani Dedo, Pišem ti po onom engleskom običaju pisanja ali se ne pravim Englez, nego ostajem pri tome biti Bosanac i nešto više Hercegovac, zbog porijekla onog geografskog i krvi u venama. Helem, Dedo, pišem ti, sad već dobro se primakao tvojoj fizionomiji, samo što se ne oblačim u crveno i nije mi brada svosve bijela.

Ne trebam ništa, ne boj se, kad mi već nisi donio kad sam bio malehan ne trebam ni sad kada sam se u ove penzionerske dane počeo vraćati u onu prvobitnu dimenziju, savijajući se ko prijeratni sarajevski tabloid na dvoje-troje.

Od kad je ljudskog roda, vjerovatno, sežu i zabrane koje je opet, taj rod nametnuo sebi sa izuzetkom da ih uvijek  krši, rjeđe iz neznanja a češće, skoro po pravilu, radi ekskluziviteta kršitelja. Tako u hodniku jednog sarajevskog fakulteta piše doslovce, „Strogo zabranjeno zadržavanje studenata ispred kabineta!!!“, a gdje će se zadržavati ako ne tu?